Graverka 6040

Ovo je mašina s posebnom ulogom u PROCNC-u

U nastavku pročitajte kako su se stvari odvijale.

Početak ideje

2017.g Jurica Kolobarić, autor ovog bloga, došao je na novu poslovnu ideju. Inače sam osoba koja ima novu poslovnu ideju gotovo svakog mjeseca, ali ova mi se činila posebno potencijalnom jer sam zaključio da se ovim poslom bavi vrlo malo ljudi u okruženju, a i oni koji to rade, uglavnom rade ručno.Naravno, riječ je bila o graviranju slika pokojnika na nadgrobne spomenike.

Tada sam već imao iskustvo u grafičkom dizajnu, pa sam smatrao da priprema slika za graviranje neće biti problem. Također sam imao mali CNC stroj na kojem sam mogao izraditi neke dijelove, pa je jedini logičan izbor bio da sam napravim mašinu za graviranje — ali...

Kao što ste možda primijetili i u drugim našim pričama, vrlo često postoji to „ali“... valjda je tako u životu.

Bio sam svjestan da mogu sam mehanički napraviti taj stroj, ali elektronika mi nije jača strana. Tada sam se sjetio „lika“ koji mi je tri godine ranije, kada sam nabavio mali CNC, instalirao programe i u 30 minuta objasnio kako ću raditi s CNC mašinom.Riječ je o osobi koja se lokalno oglašava kao proizvođač CNC mašina po narudžbi – Samiru Šejtaniću.

Ubrzo smo počeli održavati redovne sastanke na kojima mi je davao instrukcije: koje dijelove trebam nabaviti, gdje da ih pronađem i kako da ih postavim. Moj zadatak bio je mehanički sastaviti svoju zamišljenu mašinu, a na kraju bi je on elektronski povezao.

„Ja ću napraviti MODERNU graverku“

Naravno, kako to obično biva, prvo se pretražuje internet i gleda što ostatak svijeta radi na području od interesa.U pregledima videa koji prikazuju graviranje slika na kamenu najčešće se spominje lasersko graviranje pomoću CO₂ lasera — tema koja mi je bila prilično poznata.

I naravno, zaključim da moderna graverka za kamen treba biti laserska graverka, ali...

CO₂ laserska graverka je prilično složen sklop, vrlo osjetljiv na terenski rad, ne podnosi treskanje i pomjeranje, a što je još gore – zahtijeva vodeno hlađenje laserske cijevi. To znači imati posudu s vodom u kojoj je pumpa... Ukratko, zaključak je bio da to nije opcija za terenski rad.

Googlajući rješenje za taj problem, naiđem na poljsku firmu koja pravi diodne lasere, koji ne zahtijevaju vodu za hlađenje. Njihov glavni nedostatak bila je mala snaga. No Poljaci koje sam pronašao upravo su objavili da su napravili diodni laser od 100 W – što je zvučalo impresivno i dovoljno snažno.

Kontaktiram ih za ponudu, i oni mi objasne da laser mogu prodati za 1700 €, ali da je riječ o prototipu.Pitam ih: „Radi li taj prototip?“ Odgovaraju da radi. Napravim uplatu i kupim prototip diodnog lasera od 100 W.

Sastavio sam mašinu mehanički, ugradio diodni laser, a Samir je, kao što je i obećao, spojio elektroniku. Krenuo sam s prvim testiranjima i iduća tri mjeseca po cijele dane provodio u radionici pokušavajući dobiti sliku koja bi imala smisla – ali uzalud.

Problemi i kvarovi

Nisam znao je li problem u grafičkoj pripremi, samoj mašini, laseru ili kombinaciji svega. Nakon tisuću savjeta iz okoline počinjem sumnjati u izbor diodnog lasera. Da bi drama bila veća – laser je imao optički kabel koji mi je u testiranju izgorio. Lokalno sam uspio pronaći rješenje za popravak i nastavio dalje, ali tu mojim mukama s laserom nije bio kraj. Ubrzo mi je dioda, kao izvor svjetla, eksplodirala (kasnijom analizom utvrdio sam da je razlog bilo povratno odbijanje svjetlosnog snopa do samog izvora).

Kupim novi dio, zamijenim ga i ponovno sam u pogonu — ali slike i dalje nisu bile dobre.

U trenutku očaja počinjem pod povećalom analizirati mjesto gdje laser udara u kamen i primjećujem da je kamen zapravo spaljen. Daljnjom analizom dolazim do zaključka da laser različito reagira na različite boje kamena, a većina kamena je šarena, tj. ima sitne primjese drugih materijala.

OK, ali nešto nije štimalo. Gledao sam bezbroj videa kako CO₂ laser gravira sliku na kamenu – i otkrivam da svi ti primjeri zapravo rade samo na apsolutno crnom kamenu. U realnosti, takav kamen na spomenicima se koristi u tek 20–30% slučajeva. Zaključio sam da diodni laser nije bio pametan izbor za ovaj posao.

Drugo poluvrijeme borbe

Ovdje počinje drugo poluvrijeme moje borbe s graviranjem slika na kamen. Skinuo sam diodni laser s mašine i pronašao na oglasniku glavu s rotacionim alatom koji dodiruje i gravira kamen pod kutom. Pokretač te glave bio je magnet.

Nedostajao mi je dio koji bi signal iz elektronike mašine pretvorio u signal koji pokreće magnet na gravirnoj glavi. Tu u priču na kratko ulazi moj kolega Renato Kristić, samouki elektroničar, koji je riješio taj problem.

Sada sam imao mašinu koja mehanički gravira kamen i ne ovisi o boji površine.

OK, bio je to svakako korak naprijed, ali slike još uvijek nisu bile na željenom nivou. Još dok sam radio s diodnim laserom testirao sam graviranje na keramičkoj pločici koja je homogena i bez primjesa, da bih eliminirao eventualne greške u CNC sustavu. Znači, problem nije bio u samoj CNC mašini, niti više u izvoru graviranja — ostajala je grafička priprema.

Cijelo vrijeme testiranja radio sam na rezoluciji 300 dpi, vjerujući da je to minimum za kvalitetnu sliku. U narednim mjesecima potrošio sam nekoliko kubika kamena i uradio bezbroj testova. Na kraju sam ušao u tematiku graviranja na razini piksela i shvatio da se kamen optimalno gravira s maksimalnom rezolucijom od 100 dpi.

Nakon devet do deset mjeseci uspio sam dobivati reprezentativne slike koje sam mogao ponavljati — i koje nisu bile rezultat slučajnosti.

Novi početak

Cijeli ovaj put me iscrpio.Uspio sam prodati diodni laser i povratiti dio izgubljene investicije, ali sam i dalje bio u financijskom minusu. Odlučio sam mašinu prodati i okrenuti se drugim idejama — što sam i učinio. Ovako je izgledala prva graverka za slike.

Nova faza – udruživanje

Dok sam sa Samirom rješavao probleme oko graverke, sve smo se bolje upoznavali i počeli razgovarati o drugim temama. Tada sam saznao da on iza sebe ima zavidan broj izrađenih CNC mašina te mnogo narudžbi koje nije stizao realizirati. Ponudio sam mu da se udružimo i da ja preuzmem dio posla, posebno oko izrade dijelova. 2020.g počeli smo zajedno raditi projekte izrade CNC mašina po narudžbi i renoviranja postojećih.

Novo poglavlje graverke

Nakon udruživanja snaga s Samirom krećemo u masovniju proizvodnju CNC mašina. U tim narudžbama pojavljuju se i graverke za slike, a sada sam već imao pakleno iskustvo iz vlastitog projekta.

U sljedećih nekoliko godina izradili smo 7–8 graverki s različitim varijacijama u izvedbi te smo u konačnici dizajnirali vlastitu gravirnu glavu. Sada smo znali sve bitne elemente ove mašine i jedini logičan korak bio je napraviti finalni dizajn graverke koju ćemo serijski proizvoditi.

Sjedam za računar i u 3D programu krećem s dizajnom mašine. Prioritet mi je bila estetika, jer smo sve tehničke detalje već imali riješene. Jedan od uvjeta bio je da sve u mašini bude sakriveno — da se ne vide remenovi ni klizne površine, da mašina bude kompaktna, lagana i da ima integriranu upravljačku elektroniku.

Cijeli dizajn bazirao sam na aluminijskim profilima lokalne firme, kako bismo imali siguran izvor materijala. Nakon mjesec dana crtanja u 3D programu zaključili smo da je dizajn dobar i krenuli s izradom prototipa.

No Samir, zadužen za nabavu dijelova, saznaje da aluminijski profili na kojima je baziran dizajn – nisu dostupni za nabavu, iako su u katalogu firme. Cijeli koncept pada u vodu. Par dana sam bijesan i deprimiran jer sam uložio toliki trud za ništa.

Skupljam snagu i krećem s novim dizajnom iz nule. Uzimamo katalog druge firme koja se bavi aluminijskim profilima — ista priča. Nakon 30 dana i oko 100 sati crtanja, ponovno imamo prototip. Opet naručujemo profile – i ponovno hladan tuš. Profil se može dobiti samo po velikim narudžbama.

Sad moj bijes i razočarenje dosežu novu razinu. Deset dana ne razmišljam o projektu i pokušavam se smiriti. Zatim po treći put krećem dizajnirati mašinu iz nule. Ovoga puta detaljno provjeravam tzv. standardne aluminijske profile i biram one koje barem dva dobavljača uvijek imaju na stanju.

Naravno, sada je izbor sveden na najobičnije profile, ali iz toga treba napraviti CNC mašinu. Kako kažu – po muci se junak poznaje. Ponovno oko 100 sati 3D crtanja i uspijevam napraviti dizajn svih dijelova za graverku kakvu danas proizvodimo.

U ovom periodu je prošlo oko 2 godine kako smo se Samir i ja udružili, i već imamo broj narudžbi koji jedva stižemo. Usko grlo naše proizvodnje je elektronika. Tu dolazimo do već pomenutog Renata Kristića samoukog elektroničara sa kojim sam imao i ranije zajedničke poslove. Nakon malo nagovaranja PROCNC tim dobija i novog člana. Njegova uloga u dizajnu Graverke je bila riješiti svu elektrokinu u što manjem prostoru.

Graverka je od početka do današnjeg izgleda bila mašina koja je okupila trenutni PROCNC tim.

Graverka danas